Studirajući godinu dana u Danskoj i potom semestar u Italiji, teško je ne primijetiti goleme razlike u studiranju i, općenito, načinu života na sjeveru i jugu Europe. Nakon završena preddiplomskog studija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, odlučila sam promijeniti okolinu pa diplomski upisati u hladnijim krajevima, a to me odvelo na dansko Sveučilište u Aarhusu. Diplomski studij ondje traje dvije godine (četiri semestra), a ja sam nakon odslušanih dva semestra i položenih ispita, u sklopu Erasmus+ programa dobila priliku provesti treći u Italiji, na rimskom LUISS-u. S obzirom na to da je riječ i o dvije geografski udaljene države, to zasigurno pridonosi različitim životnim standardima, pa time i metodama i načinima koji se koriste u obrazovanju.
Za početak, moram reći da je pronalazak smještaja prilično iscrpljujući u obje zemlje, ali u konačnici, na temelju vlastitog iskustva, zaključujem da je Danska ipak donekle „teži slučaj“. U Aarhusu – a jednako je, rekli su mi, i u Kopenhagenu – funkcionira web-stranica studenhousingaarhus na koju se moguće prijaviti najranije šest mjeseci prije početka studija: kad se odabere željeni smještaj, dospije se na listu čekanja uz obećanje da će se dobiti barem jedna ponuda prije nego što započne nastava. Riječ je uglavnom o studentskim domovima, koncipiranima poput kompleksa zgrada s manjim studentskim stanovima/sobama. Cijena smještaja ovisi o tome dijeli li se prostor s nekim (cca 250-300€) ili se ima dovoljno sreće da te dopadne vlastita soba (400€+); tu je, naravno, obvezni depozit koji se uglavnom kreće oko protuvrijednosti tisuću eura. Osobno nisam imala sreće s tom posredničkom platformom, odnosno ponuda koju sam dobila bila je daleko od one koja bi me zadovoljila (izvan grada, više od sat vožnje javnim prijevozom do fakulteta), pa sam preko Facebooka uspjela dogovoriti „kombinaciju“ s jednim dečkom koji je išao na razmjenu pa mi na četiri mjeseca dao svoju sobu u podnajam, što je i zakonski omogućeno. Bila je to soba od 20m2 s vlastitom kupaonicom i balkonom te korištenjem zajedničke kuhinje s još deset studenata, a to me je zajedno s režijama stajalo 2700 danskih kruna mjesečno, dakle cca 360 eura. Kad su prošla ta četiri mjeseca, uselila sam se u privatni stan s još troje cimera (pronašla sam ih također putem Facebooka), za koji je svatko od nas mjesečno izdvajao 3000 danskih kruna (400€) s uključenim režijama, ali ne i s depozitom od zamalo 9000 kruna po osobi (1200€). Naravno, depozit se vraća bude li po isteku najma sve u redu sa stanom, no Danci imaju običaj od depozita oduzeti troškove ličenja svih zidova u stanu.
U Italiji je ipak nešto jednostavnije – postoji mnoštvo web-stranica namijenjenih studentima (Uniplaces, Spot-a-home, itd.), preko kojih je relativno lako pronaći željenu sobu u studentskom stanu. Iznosi najamnine variraju, odnosno ovise o kvartu, udaljenosti i dostupnosti fakulteta javnim prijevozom te, naravno, prostranosti i opremljenosti sobe, broju kupaonica i zajedničkim sadržajima. Rekla bih da su cijene studentskog smještaja ipak nešto više nego u Danskoj: ja sam dijelila stan s još tri strane studentice i imala jednokrevetnu sobu od kojih desetak kvadrata s malom privatnom terasom, što sam plaćala 500 eura, no na to je išlo i fiksnih 100 eura mjesečnih režija, što je bilo više od moje danske rente. Od mene se i u Rimu zahtijevao polog u iznosu 1100 eura. Dok sam bila u Aarhusu, mjesečni pokaz za isključivo autobusni prijevoz (jer drugog nema) plaćala sam 375 danskih kruna, oko pedesetak eura; pojedinačna karta stoji 22 krune. U Rimu mjesečni pokaz studenti plaćaju 35 eura, a ta cijena uključuje neograničen broj vožnji autobusom, tramvajem i metroom, dok pojedinačna karta košta euro i pol.
Što se tiče organizacije nastave i korištenih metoda, stvari se u obje zemlje uvelike razlikuju. U Danskoj je svaki ispit, barem na mom fakultetu i upisanom smjeru, bio koncipiran kao case study u pismenoj formi, za koji se na raspolaganju imalo četiri sata: na približno dvije stranice A4 formata bio bi opisan stvarni poslovni slučaj, uz tri do pet pitanja-smjernica za analizu kojom se trebalo dokazati teorije i metode prezentirane na predavanjima. To je dosta drugačije od načina na koji se studente ispituje i u Italiji i u Hrvatskoj, a mislim da može biti od velike koristi u budućoj praksi, jer uči kritičkom razmišljanju i primjeni stečenog znanja na stvarnim slučajevima. U Italiji sam iz svakog predmeta imala kolokvij prije završnog ispita, koncipiran kao ispit na „zaokruživanje“ ili esejsko odgovaranje na pet postavljenih pitanja; svatko tko uspješno položi kolokvij, ima pravo na „lakši“ završni ispit (manje gradiva ili manje pitanja). Uspoređujući dva fakulteta isključivo na temelju metoda ispitivanja, zaključujem da je u Italiji više na cijeni sposobnost „štrebanja“, a u Danskoj se pak zahtijeva više vlastitog promišljanja. To je možda nekima teže, ali sam uvjerena da je dugoročno ipak korisnije. I pristup predavanjima je drugačiji, pa ona u Danskoj nisu obavezna, a profesori točno u minutu stižu na početak nastave. Stekla sam dojam i da su „prijateljskije“ nastrojeni prema svojim studentima, odnosno da s njima nastoje ostvariti bliže odnose – vole, naime, da im se studenti obraćaju osobnim imenom, na upućene e-mailove odgovaraju gotovo trenutačno, a nemaju problema ni s time da budu dostupni na privatni broj telefona u slučaju kakvih studentskih pitanja ili poteškoća s usvajanjem gradiva. Premda možda na prvu zvuči kontradiktorno, talijanski su profesori ipak malo opušteniji u pristupu, što možda ima veze i s kolektivnim mentalitetom tog naroda. Tako na predavanja redovito kasne, na e-mailove odgovaraju kad stignu (ako uopće odgovore), a i nemaju izraženu želju ostvariti bilo kakav osobniji odnos sa studentima.
Važan dio studentske svakodnevnice zasigurno su i studentske kantine, pa evo nešto i o tome. Obroci u njima su u Danskoj mrvicu jeftiniji nego u Italiji, pa se tako 100 grama nekog jela u Aarhusu naplaćivalo sedam danskih kruna (‘pošten’ obrok teži 300-400 grama, pa ispada da stoji manje od pet eura). Ponuda hrana je raznovrsna, svaki dan se nude sendviči, salate, složenci, mesna ili riblja jela. Na LUISS-ovoj kantini cijene su formirane za meni koji uključuje pizzu ili tjesteninu te salatu ili kroasan, a cijena mu se kreće između osam i deset eura.
I u načinu provođenja slobodnog vremena i izvan studentskih aktivnosti uspjela sam uočiti velike razlike, od vremenskih prilika i poimanja rokova i obaveza do pokazivanja temperamenta i izražavanja trenutačnih raspoloženja. Studenti u Danskoj, barem strani, uglavnom se druže na kućnim partijima i zabavama, jer im je obično preskupo izaći van i jedno piće platiti više od deset eura… a i klima u toj zemlji nije baš naklonjena ležernim druženjima po parkovima i javnim prostorima. Po tom pitanju Mediteran uvelike vodi: veći dio godine u Rimu je uglavnom sunčano i toplo, što kod svih potiče „laganini“ pristup životu, s puno izlazaka i boravaka na otvorenom, pred kafićima u kojima se ispija popularni Aperol Spritz ili kakvo drugo „dugo“ piće, uz ležerna čavrljanja o koječemu.
Teško je objektivno reći u kojoj je državi „bolje“, to ipak ovisi o osobnim preferencijama, karakteru i temperamentu, ali osobno mogu reći da su mi i Danska i Italija pružile nezaboravna i korisna iskustva, svaka na svoj način. Tko god razmišlja o sličnim opcijama, odnosno studiranju izvan Hrvatske, savjetovala bih svakako da se odvaži na takav osobni i akademski izazov te iskoristi bar neku od mogućnosti koju mladim ljudima pruža obrazovni sustav Europske unije.
