Imali bismo jednoga člana više da je Udruga hrvatskih studenata u inozemstvu osnovana u prošlom stoljeću, jedino ne bismo znali u koju bismo ga državu svrstali. Sigurno se pitate o kome je riječ – upravo o hrvatskom nobelovcu Ivi Andriću. Jeste li znali da je on gotovo cijeli život proveo u inozemstvu i studirao u čak četiri različita grada? Čini se da studij u inozemstvu nije nikakva novost, naprotiv, bio je trend i u Andrićevo doba. Iz tog razloga ćemo ga danas predstaviti kao hrvatskog studenta koji je obrazovanje stekao u inozemstvu.
Ivo je rođen davne 1892. godine u Travniku te nakon osnovne škole u Višegradu seli u glavni grad Sarajevo gdje pohađa gimnaziju. Njegov studij u inozemstvu počinje odlaskom iz domovine i dolaskom u Zagreb, koji mu omogućuje, ni manje ni više nego stipendija! U Zagrebu upisuje studij slavenske književnosti i povijest te ga nastavlja u Beču i Krakovu. Zbog njegovih svjetonazora, nakon atentata u Sarajevu, godinu dana provodi u zatvoru. Pušten je tek 1917. godine te se prvom prilikom vraća u Zagreb i počinje raditi u Narodnome vijeću SHS-a. Ubrzo odlazi u Beograd te se zapošljava u diplomaciji, točnije, u Ministarstvu vanjskih poslova Kraljevine SHS. Svoj život u Beogradu privremeno napušta i odlazi u Graz, gdje je 1924. doktorirao na Sveučilištu Karla Franzensa na temu „Die Entwicklung des geistlichen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft“ („O duhovnome životu u Bosni za turske uprave“). Nakon završetka doktorata u Grazu, radio je u Parizu zatim u Madridu, Bruxellesu, Ženevi i Berlinu, nakon čega se vraća u Beograd gdje radi sve do mirovine.
Za književni rad dodijeljeno mu je više nagrada, među kojima je najpoznatija Nobelova nagrada koju je dobio za, 1945. godine u Beogradu objavljeno djelo, „Na Drini ćuprija“. Međutim, to nije jedino Andrićevo djelo po kojemu ćemo ga pamtiti – napisao je mnogobrojne pjesme, recenzije, kritičke članke, eseje, putopise, pripovijetke i romane. Sa sigurnošću možemo reći da bismo ga prepoznali i po naslovima njegovih djela kao što su „Gospođica“, „Travnička kronika“ te „Prokleta avlija“.
Ukratko sažeti Andrićevu biografiju gotovo je nemoguće, jer je pored studija i posla u inozemstvu bio član Društva hrvatskih knjiženika, predsjednik Udruženja književnika Srbije, predsjednik Saveza književnika Jugoslavjije, redoviti član SANU, dopisni član JAZU u Zagrebu i SAZU u Ljubljani, doktor na sveučilištu u Sarajevu, Krakovu i Beogradu, a već je u mladim danima bio prvi predsjednik tkz. nacionalističke omladine.
S obzirom da je UHSI trenutno u potrazi za novim članovima i motiviranim voditeljima/voditeljicama Podružnica, mislite li da bi Ivo ispunio tražene kriterije i postao voditelj Podružnice u Austriji, Poljskoj ili Hrvatskoj?
