„Što više škola – to manje robova.“ Autor ove nikad aktualnije izjave je navodno veliki hrvatski političar Stjepan Radić, no ako i nije, sasvim je u skladu s djelovanjem lika čijem se brku svi radujemo na novčanici od 200 kuna. Čovjek koji je popularnost stekao sudjelovanjem u paljenju mađarske zastave na Trgu bana Jelačića, a život izgubio uslijed velike ustrajnosti u služenju narodu, dobro je poznavao prednosti inozemnog iskustva. Studirao je u tri europska grada, oženio se Čehinjom i pričao je nekoliko jezika.

Stjepan Radić

Stjepan Radić je zapravo, ako sasvim zanemarimo kontekst i zasrljamo kao guske u maglu, bio izuzetno incidentan lik. No kako nitko ne voli da mu se stvari izvlače iz konteksta, ne bi bilo u redu ni prema Radiću. On je već kao gimnazijalac imao problema s austro-ugarskim vlastima kada je u kazalištu usred predstave vikao protiv tadašnjeg bana, Khuena-Héderváryja, zahvaljujući jednom sportskom djelatniku Hrvatima 21. stoljeća poznatom i kao „najveći hrvatomrzac“.

Unatoč kratkom boravku u zatvoru, upisao je Pravni fakultet u Zagrebu, s kojeg je izbačen zbog opetovanog spominjanja mrskog bana. Slična ga je sudbina snašla i kada je pokušao studij nastaviti u Pragu i Budimpešti, te je na kraju bio primoran napustiti Austro-Ugarsku. Nakon boravka u Rusiji, odlučio je otići u Pariz i upisati renomirani Institut političkih znanosti („Sciences Po“). Diplomirao je na temu „Suvremena Hrvatska i južni Slaveni“ kao drugi najbolji student u generaciji, te odlučio vratiti se u Prag. Odande ga je, pogađate, protjerala policija. Nekoliko incidentima prožetih godina nakon toga, osnovao je Hrvatsku pučku seljačku stranku i započeo svoje aktivno političko djelovanje. Nekoliko je puta boravio u zatvoru, a nakon završetka Prvog svjetskog rata došao je u središte pozornosti zbog svojih čestih i vrlo oštrih istupa u kojima je čvrsto zastupao interese hrvatskog naroda. Unatoč svemu, 1925. je postao ministar prosvjete Kraljevine SHS. Od 1927. je ponovno bio u oporbi, a prijetnje smrću su postale sve učestalije. Nažalost, u srpnju 1928. je na nekoliko zastupnika HSS-a u beogradskoj Narodnoj skupštini izvršen atentat, od čijih je posljedica Stjepan Radić preminuo u kolovozu iste godine u Zagrebu.

150 tisuća ljudi koji su se došli oprostiti od njega jasno je dalo do znanja i nama kako je definitivno zaslužio pokoji redak na stranicama UHSI-ja. Stjepan Radić govorio je kako nitko ne može prijeći preko 1000 i više godina hrvatske povijesti, a mi ćemo se potruditi da njegova nepotkupljivost i otvorenost svijetu ne bude zaboravljena što je više godina moguće.

Leave a Reply