Žamor ljudskih glasova, trube automobila, uzbuđeni turisti i nervozni i osebujni domoroci, dinamika Vječnoga grada ili kaos. To je Rim na kojeg smo naučeni i s kojim smo suživjeli do ožujka 2019. godine. A onda… svjetska pandemija koja je epitet vječnoga zamijenila s epitetom prolaznog. U to sivilo obukao se i Rim koji je nakon dugih stoljeća ponovno podsjetio na srednjovjekovnu stvarnost „velike bolesti“ i dvojice istovremenih papa. Neki bi rekli filmski scenarij.
Proljeće 2021. godine je ipak ponešto u vedrijem tonu. Broj zareženih u Italiji opada, ne postoji više nužnost karantene po dolasku u Italiju, no i dalje se kako na zatvorenim, tako i na otvorenim površinama nose zaštitne maske. Ulice glavnoga grada opustošene su, tek koji prolaznik fotografira Fontanu di Trevi, Koloseum ili baziliku sv. Petra. Zapravo, situacija koliko god da je otužna, pruža jednu neponovljivu mogućnost- vidjeti Rim u njegovoj jednostavnosti.
Prolazeći ulicama zapažam mnoštvo detalja koji prije nisu dolazili do izražaja jer su bili „prekriveni“ masom i žamorom ljudi. Ti isti detalji sada mi daju potpuno drugačiji dojam zgrada, ulica i trgova s obzirom na onaj koji sam imao kada sam došao prije koju godinu. Također, i sam grad mi se ne čini više tako velik. Čini mi se da bih njegov uži centar mogao propješačiti kroz maksimalno dan-dva.
Rekao bih nešto je „čudno“ u zraku, a zapravo samo je drugačije. Drugačije je hodati ulicama koje te podsjećaju na neko drugo razdoblje, na neku drugu dinamiku. Sada se dinamika izvanjskog svijeta preselila u dinamiku naših unutarnjih osjetila. Ulice Rima ne pitaju me više što je novo na cesti grada, već kako li sam i gdje sam po pitanju vlastitog života.
Stoga, iako još nedorastao mnogim izazovima života pomalo shvaćam ljepotu koja nas okružuje čak i onda kada je nismo svjesni. Jedna obična šetnja od Piazze Spagna preko piazze Pilotta do Navone i naposlijetku Piazze di san Pietro puno je više od običnog hoda. Ona je putovanje u kojem se i naša prolaznost stapa s vječnošću. Taj usporeni i tih hod praznim ulicama puno je više od šutnje. On je zapravo tišina koja priča i koja ne završava s nama, već se kao obveza i nasljeđe predaje onima što tek imaju otkrivati. Prvenstveno sebe, a onda i svijet.
