Živjeti i studirati u stranoj zemlji je bilo nešto što sam oduvijek iskreno želio, ali uvijek odgađao. Uvijek „će biti vremena“, uvijek postoji nešto preče što se mora i što se, dapače, mora baš sad. S 21 godinom sam, čak nesvjesno, postao prilično zasićen tim odgađanjem i počeo intenzivno razmišljati što da napravim po pitanju te želje koja mi svaki dan malo kucka po lubanji. Na kraju je, zapravo, splet okolnosti, doveo do toga da jednu cijelu godinu provedem na studiju u inozemstvu, u čak dvije države, na dva kontinenta.

Proveo sam tako prvi semestar akademske godine 2016./2017. na Sveučilištu u Nanjingu, a drugi na Sveučilištu u Gentu. Ukratko, ta godina dana života u inozemstvu je bilo jedno nezaboravno, nezamjenjivo, a svakako najuzbudljivije razdoblje mojeg života (ha možda malo pretjerujem, ali živjela patetika) u kojem sam naučio više nego u svom ukupnom studentskom životu, ponajprije o samome sebi.

No dobro, prije nego ovaj blog postane priručnik koji dolazi uz white girl gone abroad starter pack, spustimo se malo na zemlju. Bez daljnjega, prvi odlazak u inozemstvo na dulji period, od skoro godinu dana, koji je ujedno i vaš prvi odlazak iz roditeljskog doma, je iskustvo koje vas snažno prodrma kao osobu i ostavi neupitan utisak. Ako ste k tome osoba koja jedva čeka biti negdje gdje je novo i drugačije, koja uživa u novim mjestima i novim ljudima, svako iskustvo koje tamo doživite, svaki razgovor, svako prijateljstvo, svaki izlazak proživite intenzitetom kao da vam je prvo. Onda me, kraj toliko „prvih puta“ pitaju: „A gdje ti je bilo bolje, u Kini ili Belgiji“? To je valjda jedino pitanje na koje ne mogu odgovoriti. Ali evo, procijenite sami – i vidite možda kamo biste vi radije otišli. 

Nanjing, Kina

Krenimo i tu od najčešćeg pitanja „Erasmus u KINI?? Kak’ si došao do Kine?“ Od malih nogu sam zapravo želio posjetiti Kinu, romantizirajući ju u svojoj glavi kao jednu drevnu, duboko produhovljenu civilizaciju gdje ljudi žive u savršenom skladu sa svojim unutrašnjim „ja“ meditirajući na verandama ispod zakrivljenih krovova povrh rižinih terasa (spoiler alert, nije tako, ali više o tome uskoro). Prva okolnost u ranije spomenutom spletu, od koje cijela moja priča počinje, je bio također jedan blog dragog poznanika iz davnih dana, na koji sam slučajno naletio na Facebooku jednog dana krajem 2015., a u kojem je opisao svoje jednomjesečno iskustvo u Nanjingu u sklopu razmjene akademskog osoblja putem programa Experts4Asia. Pomislim i ja „Wow, u KINI?“ Od priče i fotografija sam mrvicu zaslinio te odlučio istražiti malo kakav je to program koji je jednog mog skoro susjeda odveo na potpuno drugi kraj svijeta.

Par klikova mišem kasnije, i, opa! Experts4Asia je program koji traje 4 godine i provodi se između nekolicine sveučilišta u Aziji i nekolicine u EU (sada je, nažalost, završen). Osim razmjene fakultetskog osoblja, šalju također na razmjenu i studente, uz vrlo velikodušne financijske potpore od 1 000 € mjesečno te uz to pokrivaju i avionsku kartu! Stvarno je bila nevjerojatna ponuda. Sljedećih par dana kroz glavu mi je prolazilo tipično „Joj pa to je baš super, ali ne mogu ja to… Imam sad ispite, pa još neku izliku. Ma, otići ću na studij u inozemstvo kad diplomiram, a Kinu ću već posjetiti kad-tad.“ No, nekim čudom mi je napokon sinulo: „Ma čekaj, zašto? Kad ću, k vragu, otići u Kinu? A sad imam priliku da u Kini ŽIVIM i to o tuđem trošku!“ Vrijeme je ograničeno, a prilika je jedinstvena i pruža se sad. Tko zna što će biti sutra, što će ti se htjeti i što ćeš objektivno uopće moći. Životni plan je ono što sam odlučiš da je, a ne neka unaprijed određena špranca. Kad već imaš priliku u ovim prilično bezbrižnim godinama proživjeti par mjeseci u Kini, naučiti i iskusiti nešto novo, zašto ne bi? Dapače, kad ćeš ako ne sad? Učenje je ipak cijela poanta života, a ne zbiva se samo u prostorijama upisanog fakulteta.

Pošto ipak niste ovdje došli po life coaching, idemo fast forward par mjeseci, i 你好中国! (da, hoh, znate, ja sam bio u Kini).

Beton i smog. Tako bih sažeo kineski krajobraz. No, bez daljnjega, to mi nije nimalo umanjilo doživljaj života tamo. Budući da obožavam dinamiku i nepreglednost velikih gradova, definitivno sam uživao u tom segmentu života u gradu s preko 7 i pol milijuna stanovnika, a smog nakon nekog vremena počnete samo doživljavati kao maglu.

Nešto na što se svakako treba pripremiti prije dolaska u Kinu je jezična, ali i informatička barijera s kojom ćete se susresti, a koje u kombinaciji čine početno snalaženje po Kini poprilično nemogućim. Vrlo mali broj ljudi u Kini uopće ima ideju kako bi engleski trebao zvučati, a kamoli da ga govori. Nasreću, fakultetsko osoblje gotovo u pravilu zna engleski, pa je utoliko bilo moguće relativno lako rješavati administrativne stvari, a isto tako i obratiti se nekome za pomoć. Međutim, najveća odiseja je zapravo bila uopće doći od aerodroma do kampusa. Nakon što je čak jedna gospođa na aerodromu znala engleski da me uputi na pravi bus koji me vozi dio puta, trebalo je nakon toga taksistu objasniti kamo želim ići. Dakako, njemu pojam  „Nanjing University“ ne znači ništa! Razumije da govorim o njegovom gradu, i ništa više (riječ za „sveučilište“ se na kineskom izgovara otprilike dášue). No, nakon dva sata, puno gestikulacije nad rudimentarnim tlocrtom mog kampusa (kojeg sam, bogu hvala, se ipak sjetio isprintati prije leta) i njegovih telefonskih poziva (pretpostavljam kolegama), uspješno me doveo kamo sam trebao ići (za iznenađujuće niskih 60-ak kuna).

Zašto sam spomenuo informatičku barijeru? Naime, u Kini su cenzurirani i nemate pristup, između ostalog, bilo kojem servisu Googlea ili Facebooka. Znači, bye-bye fejs, instagram, youtube, gmail i, najvažnije, google maps. Naravno, postoje njihovi ekvivalenti tim programima, ali koje nisam imao pri ruci po samom dolasku (a da ne spominjem da su gotovo isključivo na kineskom). Ono što se, pak, radi da se zaobiđe „Veliki Kineski Vatrozid“ je upotreba VPN programa, kojima maskirate svoju IP adresu i zavarate server da mu pristupate s druge lokacije, a ne neke u Kini. Na taj način barem, pa makar uz prilično dugo učitavanje, možete odgovarati na mailove i čitati vijesti koje su stvarne.

Ono što je prilično praktično u Kini jest što je tečaj njihove valute, yuana, prema kuni gotovo 1:1, pa na taj način uvijek možete biti lijepo osvješteni o tome koliko trošite. Tečaj valute je također i indikativan za cijene, koje se ne razlikuju puno od naših, a čak su možda i niže u pogledu hrane i smještaja.

Zađimo malo i u kinesku kulturu. Prvo što primijetite u kineskim gradovima je kako su ulice, dok su kod nas načičkane kafićima, koji kod njih kao koncept ne postoje, umjesto toga jednako načičkane obrtima za prehranu – od malih štandova s uličnom hranom, preko manjih i većih obiteljskih zalogajnica, pa do prilično dobrih restorana. Cijene hrane su vrlo pristupačne (pogotovo na stipendiji dobrano iznad prosječne hrvatske plaće) – prosječno jelo u zalogajnici će vas koštati oko 25 kuna, dok ćete u dobrom restoranu fino i obilno jesti za 50 do 80 kuna. Kultura njihove socijalizacije se jako vrti oko hrane odnosno zajedničkog jela. Kolektivistički mentalitet vidljiv je i iz načina na koji se hrana poslužuje. Naime, vrlo se rijetko u Kini može naći restoran u kojem naručujete individualnu porciju nečega. Jedino što eventualno dobijete „za sebe“ je porcija riže u zdjelici (koja je, naravno, temelj svakog jela, ali i riža se najčešće naručuje u velikoj zdjeli) dok se „glavnih jela“ koja idu s tom rižom naruči nekoliko za cijeli stol pa svatko sebi grabi i stavlja u svoju zdjelicu pomalo od svega. 

Kad smo kod hrane, moram ovdje podijeliti jednu veliku unutarnju borbu koju sam vodio tjednima prije samog odlaska u Kinu – hoću li jesti psa?! *Neka kontroverzna debata u komentarima započne!*

Nama su psi naročito drage životinje, privrženi smo im do te mjere da ih personificiramo i osjećamo se prema njima kao prijateljima ili članovima obitelji. To je jedna od specifičnosti naše kulture. No, u Kini, mentalitet je drugačiji – oni na pse ne gledaju tako i za njihovo poimanje životinja psi nemaju ulogu ni položaj različit od one koju za nas ima svinja ili kokoš pa su time  dio gastronomije. I što ću sad! Kakav sukob civilizacija… Pripremite se da me refleksno zamrzite, ali na kraju sam donio odluku, vodeći se onom starom „when in Rome…“jer, ako želim stvarno, bez predrasuda i potpuno iskusiti tu drugačiju kulturu, pa moram onda probati psa! Na koncu, psi kao hrana čine važnu posebnost njihove kuhinje u odnosu na ostatak svijeta. Stoga, ako stvarno želimo isprobati novo i drugačije, takva odluka zapravo postaje imperativ!

Drum roll je na vrhuncu crescenda, nokti se grizu na rubu stolice! No, slijedi plot twistod kojeg će, vjerujem, većina odahnuti:

U Kini nema psa. (Za pojesti.)

Ideja da se tamo najnormalnije jedu psi je laž. Koliko god zalogajnica obišao, u kojem god gradu, s koliko god ljudi pričao, svi su se, dapače, čudili tom mom pitanju „Poslužujete/jedete li vi pse?“. Postoji  izolirani festival jedenja pasa u Yulinu (kao i stalan rizik da vam je ulični prodavač u wok sa „svinjetinom“ uvalio obližnjeg lutalicu), no poanta ove priče je da su neki stereotipi o Kini poput ovog samo mitovi. Bilo kakvo generaliziranje ijednog segmenta zemlje i društva od preko milijardu i pol ljudi je naprosto nemoguće i netočno. Dakako, to ide u oba smjera – sigurno postoje još neki kutci gdje se psi koriste ili za prehranu ili u medicini, ali to svakako nije mainstream.

No, ne budite razočarani, postoji zato cijela paleta opskurnih „delicija“. Od kuhanih pačjih jaja s polurazvijenim fetusom unutra, preko pečenih zmija pa sve do prženih škorpiona i pauka. Opet, daleko je to od svakodnevne prehrane, čak sam očekivao, prema ranijim pričama, da će kukci činiti puno veći udio u prehrani, ali u svakom slučaju je bilo… zanimljivo probati ih.

Što se tiče grada u kojem sam bio, Nanjinga, to je, na prvi pogled, samo jedan od doslovno stotinjak višemilijunskih gradova u kineskom ekonomski razvijenom, urbanom pojasu uz istočnu obalu. Međutim, s tim gradom sam imao sreće jer Nanjing nije samo još jedna betonska šuma naprasno izrasla niotkud tijekom ekonomske eksplozije proteklih nekoliko desetljeća. Kao grad, Nanjing ima dugu povijest koja seže u mnoga stoljeća prije Nove ere te je nekoliko puta kroz tisućljeća bio i glavni grad Kine, odnosno različitih država koje su se stvarale i raspadale na njezinom današnjem području. Samo ime grada se prevodi kao „južna prijestolnica“ (Nan-jug, Jing – grad/prijestolnica), dok je Peking (Bei – Jing), „sjeverna“. Nanjing također zauzima vrlo veliku važnost u suvremenoj svijesti Kine s obzirom na svoj značaj u modernoj povijesti. Naime, Nanjing je posljednji put držao ulogu glavnog grada Kine većinu razdoblja između dva svjetska rata kada ga je za glavni grad odabrao sam „Otac Nacije“, Sun Yat-sen – jedan od najvećih političkih vođa Kine prošlog stoljeća, prvi revolucionar koji je 1912. godine srušio monarhiju i uspostavio Kinesku Republiku (nakon čega je, dakako, uslijedilo razdoblje građanskih ratova, no to je više tema za povijesne udžbenike). Još jedan veoma važan događaj koji je obilježio kinesku svijest i do današnjeg dana hrani blagi antagonizam prema Japancima se zbio u tom gradu. Naime, za vrijeme Japanske invazije na Kinu, Nanjing je bio poprište jednog od najmučnijih događaja tog rata – Nanjinškog masakra 1937. Nakon zauzimanja grada, japanske snage su s ciljem slamanja morala i otpora kineskog naroda izvršile nesmiljeni pokolj nad civilima, u kojem je kroz period od šest tjedana stradalo nekoliko stotina tisuća ljudi.

Grad zbog toga obiluje znamenitostima i povijesnim sadržajima  – poput Sun Yat-senovog mauzoleja, prve predsjedničke palače, starih hramova i gradskih zidina kao i vrlo značajnim muzejem spomena na žrtve nanjinškog masakra.

Nešto na što se student u Kini mora pripremiti (osim ako tečno govori kineski) jest da će živjeti u svojevrsnom socijalnom balonu. U Kini ste, iako okruženi milijunima ljudi, jezično i kulturno na pustom otoku zajedno s ostalim studentima sa Zapada. Niti se možete sporazumjeti s puno studenata (ili ljudi općenito), niti oni imaju navike odlaska na piće ili izlazaka kao mi. Pošto u Kini jako prevladava kolektivistički mentalitet, podložni su grupnim autoritetima. Glavni kolektiv, naravno, im je obitelj te je autoritet starije generacije gotovo apsolutan. Ljudi naših godina se zbog togane razvijaju emocionalno na jednak način kao mi – tek na fakultetima, primjerice, ulaze u prve romantične odnose te puno manje razvijaju životnu autonomiju. Ne postoji kultura „bunta“ kao na Zapadu, ili ako i postoji, javlja se eventualno tek na faksu kada studenti uglavnom odsele na kampus. Umjesto toga, mladi gotovo sve vrijeme provode s obitelji i učeći, a roditeljski autoritet seže do te mjere da često određuju djeci i karijeru i buduće supružnike. Jednako tako nemaju ni navike izlaska vikendom. U cijelom gradu od 7 milijuna ljudi, postoji jedna ulica sa svega desetak klubova i možda još toliko barova u zapadnjačkom stilu, uglavnom smještenih oko dijela kampusa na kojem su strani studenti. 

Smještaj je bilo prilično lako naći jer ga osigurava faks. Smještaj je za strane studente  osiguran u jednom starom hotelu kojega je većinu zakupilo sveučilište i prenamijenilo u studentski smještaj. Sobe su zato tipično hotelske – dvokrevetne s privatnom kupaonom što je poprilično komforan smještaj, dok je mjesečni najam oko 1 500 kuna. Postoji, dakako, i mogućnost nalaženja vlastitog stana u obližnjim ulicama, ali vrlo mali broj studenata se odlučuje za tu opciju. U domu ste ipak sigurniji oko toga što dobivate i kakav vam je stanodavac, a prilično je praktično i što je u istoj zgradi kao i predavanja iz kineskog.

Većina stranih studenata zapravo dolazi na kineska sveučilišta učiti jezik, uglavnom u sklopu Konfucijevog instituta ili razmjene s matičnih sveučilišta gdje studiraju sinologiju. Iz tog razloga je akademski program za strance primarno fokusiran na učenje kineskog jezika pa su tako tečajevi kineskog praktički „obvezni“ za strane studente, a mnogima i jedina sastavnica akademskog programa. Opet, „When in Rome…“! Pa nego šta nego da ću i ja učiti kineski, tim više što mi ga je faks pristao priznati umjesto nekih izbornih predmeta završne godine. Tako smo zapravo svi strani studenti tamo imali po 4 sata kineskog svaki dan.

Pored toga postoji i ponuda predmeta iz drugih područja na engleskom, iako ograničena (osim predmeta iz MBA programa, koji su gotovo svi na engleskom), pa sam također odslušao dva pravna predmeta uz učenje kineskog. Što se tiče načina podučavanja tih predmeta, primjećujem dosta sličnosti s našim pristupom studiranju: uglavnom govori profesor, studenti šute i eventualno zapisuju. Profesorica iz jednog od ta dva predmeta se čak poprilično trudila pokretati raspravu, no nitko od domaćih studenata se nije baš niti javljao niti snalazio u takvom načinu analize materije – putem vlastitog kritičkog pristupa. Završni ispiti su jedina sastavnica ocjene, te također, slično našem pravnom fakultetu, traže uglavnom reprodukciju naučenih činjenica. Iako su profesori, u skladu s apsolutnim poštivanjem hijerahije, naizgled i veći autoritet u očima studenata nego kod nas, ipak imaju iznenađujuće opušten i aktivan pristup prema svakom od svojih studenata. Sveučilište u Nanjingu je, ipak, među najprestižnijima u Kini, čemu je zasigurno i uzrok i posljedica ogromna posvećenost te zainteresiranost predavanjima i učenju/podučavanju, kako od strane studenata, tako i od strane profesora.

Osim što je jedno od najprestižnijih, Sveučilište u Nanjingu je i jedno od starijih u Kini, pa je tako i sam kampus smješten u samom središtu grada. Kažem „središtu“ jer bi centar bilo teško definirati – nije to niti povijesna jezgra kao u europskim gradovima, niti CBD, a niti neki pandan Times Squareu. Svaka od tih lokacija je svojevrsni „centar“, i sve su u relativnoj blizini kampusa te zajedno s kampusom čine najživotniji dio grada. Doduše, prije nekoliko godina je izgrađen i novi, moderan, kampus na samom rubu grada. Taj novi kampus je zapravo namijenjen studentima s razmjene, no ja sam spletom okolnosti, bio smješten, na svu sreću, u ovaj stariji.

Kažem na sreću, jer taj kampus stvarno ima dušu i integralni je dio grada. Čim stupite u prvu ulicu izvan prostora samog kampusa, već ste u pomalo kaotičnoj urbanoj džungli. Duša kineskih gradova je upravo to, leži zapravo u nesavršenosti ubrzane urbanizacije s polovice prošlog stoljeća, gdje svaka ulica kao da je sporedna, a zgrade nabrzaka sklepane od betonskih blokova kojima su prizemlja preuzeli mali obrti i štandovi pretvarajući skoro svaku ulicu u živahnu tržnicu. Sam kampus zauzima veliku površinu i sastoji se od nekoliko desetaka zgrada te nije izolirana cjelina, već je srastao s gradom, premrežen s ostalim sadržajima koje koriste i drugi stanovnici. Tako se i po kampusu posvuda mogu naći privatne zalogajnice, štandovi (zapravo više kolica) s voćem, zgrade gdje žive obični ljudi, i nekoliko parkova gdje umirovljenici svaku večer vježbaju tai-chi. Svaki put kada izađete iz smještaja stvarno imate osjećaj kao da ste „u Kini,“ a ne izolirani u novonastalom studentskom gradu učionica na rubu samog Nanjinga.

Tek zapravo grebemo površinu svega što se može ispričati o životu u Kini. Ali ovaj tekst već iz opisa tek jednog grada previše postaje putopis, pa neću ulaziti u putovanja i ostale dojmove. Jedino što moram reći je da je kineski željeznički sustav jedno od sedam svjetskih čuda, naročito naspram našeg HŽ-a. Doslovno svako mjesto kamo želite putovati je spojeno željeznicom, a primjerice od Nanjinga do Pekinga se brzim vlakom može stići za oko 3 i pol sata, iako su udaljeni preko tisuću kilometara. No, otputujmo mi zasad u drugi semestar i u Belgiju.

Gent, Belgija

Napokon malo bliže kući… Napokon nož i vilica i kave na terasi na suncu. 

Na razmjenu u Belgiju sam otišao u sklopu programa Erasmus+, koji je, za razliku od Experts4Asia, trajan i u kojem sudjeluju više-manje svi fakulteti u Europi. Na tu razmjenu sam se izvorno prijavio kao „rezervu,“ za slučaj da ne dobijem razmjenu u Kini. No, kad sam na kraju dobio obje, u skladu s novootkrivenom „Yolo!“ filozofijom, odlučio sam na obje i otići. Imao sam i od ranije namjeru otići na nekoj kasnijoj godini faksa na neko europsko sveučilište, ali kako mi se sada otvorila i ta mogućnost istovremeno, zašto ne bih upravo tu godinu iskoristio za sve planove koje već godinama imam? Vrata su bila otvorena i put utaban, trebalo je samo zakoračiti izvan zone komfora (jesam, ja sam iritantni milenijalac) i malo promijeniti zacrtani obrazac studija. Nikad neće biti „pravi“ trenutak.

Dok sam se na razmjenu u Kinu prijavio primarno motiviran zemljom koju sam želio upoznati, na europskim sveučilištima sam tražio  prvenstveno kvalitetan studijski program koji nudi široku lepezu specijaliziranijih predmeta iz različitih područja prava kako bih mogao bolje identificirati u kojem bih se pravcu želio specijalizirati. Odabirom Sveučilišta u Gentu definitivno nisam pogriješio, niti u akademskom pogledu, niti u bilo kojem drugom.

Što se tiče predmeta koje sam imao prilike slušati, Erasmusstudentima prava  nudi izbor između četrdesetak pravnih predmeta iz LL.M. programa, to jest s postdiplomske razine. Iz tog su razloga predmeti prilično specijalizirani, ali je također i pristup učenju poprilično drugačiji (da ne kažem kvalitetniji), veoma orijentiran na praktične primjere, uz zanemariv teoretski pristup. Još jedna velika prednost odlaska na razmjenu u Belgiju je što se svi ti predmeti izvode na engleskom jeziku. S druge strane, u  velikim zemljama poput  Italije, Španjolske ili Francuske, u pravilu je potrebno vrlo dobro poznavanje nacionalnog jezika jer se na malom broju sveučilišta uopće izvode predmeti na engleskom (barem što se tiče pravnih fakulteta). Također je atmosfera studiranja puno opuštenija nego u Hrvatskoj, uz predavanja koja se ne sastaje od profesorova monologa, već uglavnom od rasprave i čestih prezentacija studenata. To ne znači da je studiranje manje zahtjevno, no nekako se većina znanja naprosto upije kroz semestar – zadaci kroz semestar su kontinuirani te se pribrajaju u konačnu ocjenu, a bilješke s predavanja su temeljni materijal za pripremu završnih ispita.

A sada – Gent! To je definitivno najbolji grad u Europi za otići na razmjenu. Iako će to svaki erasmusovac reći za svoj grad, ne, ovajje stvarno najbolji! Gent je, u svakom smislu, studentski grad. Sveučilište u Gentu je među kvalitetnijima u Europi (pa i svijetu) u brojnim područjima te privlači velik broj kako belgijskih, tako i stranih studenata. Tijekom akademske godine grad broji oko 250 000 stanovnika, dok tokom ljeta ta brojka pada na oko 170 000. Razlog? Očit, dakako – svi studenti idu svojim kućama ili drugdje na praznike. Studenti tog jednog sveučilišta čine trećinu ukupnog stanovništva grada pa stoga ne čudi da u velikoj mjeri oblikuju dinamiku grada i ponudu sadržaja. Uslužni sektor se sastoji gotovo isključivo od barova i foodiemjesta (svakako ne smijemo zaboraviti ni gomilu mjesta s vaflima i belgijskim krumpirićima!), dakako i klubova i pripadajućih kebabdžinica kao i raznih festivala i zbivanja na otvorenom. No, i bez toga, na svaki sunčani dan svaka livada i prostor uz kanale postaje prostor za popodnevno druženje uz pivo.

Ovo ne kažem tek tako, jer sam pivopija i nema do Žuje na terasi (dapače, Žuja nije zakon), nego jer koncept života u Belgiji bez koncepta pive ne postoji – pitanje ispijanja pive je pitanje jeste li čovjek ili ne. To, štoviše, nije nikakav tabu u Belgiji, već stvar nacionalnog ponosa i kulture te, uz čokoladu, središnjica gastro ponude (puno bolje od pasa i kukaca, znam). Otprilike poslije ručka postaje prihvatljivo vrijeme za popiti pivu ili dvije. U Belgiji preko 200 pivovara proizvodi na stotine vrsti piva, gotovo svako s posebnom recepturom i vlastitom pričom, od kojih su svakako najpoznatija i najpopularnija Trappist piva koja se proizvode u samostanima (prilično zanimljiva priča, a ovaj blog je već dosta dug, pa vas svakako upućujem da guglate – ukratko, kupovinom Trappist piva, osim što znate uživati u životu, i donirate u dobrotvorne svrhe).

Smještaj u Gentu sam također lako našao, u studentskom domu. Cijena domskog smještaja (ha, kao i svega u Belgiji zapravo) je bila prilično viša nego u Kini – 415 eura za mjesec, dok mi je stipendija za Belgiju iznosila „samo“ 410 eura mjesečno. Smještaj je, doduše, još malo komforniji pošto imate vlastitu sobu sa svojom kupaonicom, uz veliku zajedničku kuhinju koju dijelite s još dvadesetak studenata na svom katu. Nakon života u domu po drugi put, zaključujem da je apsolutno neizostavan dio iskustva studiranja bilo gdje biti smješten u studentskom domu. Socijalni aspekt studiranja je ono što ga čini divnom ili nebitnom uspomenom, a u najboljem obliku ćete ga iskusiti i najviše prijatelja steći ako ste u domu s ostalim studentima. Tako ste ipak usred svih događanja te najviše vremena provodite zajedno s ljudima s kojima studirate i upoznajete ih u svim njihovim izdanjima – od zajedničkog kuhanja, ručkova, večera, preko dugih razgovora po hodnicima i filmskih večeri, pa sve do cjelonoćnih druženja (mmm) i domskih tuluma. 

Kad smo već zagrebli cijene, da, prilično je skuplje. Mala piva (ali takve su sve) u kafiću vas dođe oko 5 eura, dok vas hamburger ili pizza u nekoj zalogajnici neće koštati manje od 10. No, ono što spašava stvar su cijene hrane u trgovinama. Dok su ugostiteljske usluge puno skuplje nego kod nas, namirnice koštaju gotovo jednako, a neke stvari začudo i manje (totalno randomstvar, ali koja mi je još uvijek najveća enigma – red bull tamo košta oko 90 centi… Zašto je, pobogu, kod nas skoro dva eura?!), pa se velika većina obroka kuhala u svrhu spašavanja budžeta. Postoje i studentske menze, ali rade nažalost samo u vrijeme ručka, a prosječan obrok je 5-7 eura. S te strane je također bila odlična ideja otići na razmjenu u Belgiju odmah nakon Kine jer sam zahvaljujući velikoj stipendiji u Kini uspio uštedjeti dovoljno da isfinanciram i boravak u Belgiji.

Iako manje iznenađujuće, drugačije i neobično u odnosu na Kinu, vrijeme provedeno u Belgiji nije ništa manje nezaboravno. Kao pravi studentski grad, Gent pruža savršen balans između zabave i intenzivnog rada te nemate osjećaj niti jedne sekunde kao da ju tratite. K tome činjenica da tamo na razmjenu dolaze doslovno studenti iz Australije i obiju Amerika pruža nevjerojatnu priliku, za barem ugrubo, upoznati gotovo svaku kulturu ovog svijeta.

Zaključak

Pošto smo tako i započeli, hajde da i završimo u malo dramatičnom-life coachingtonu, zašto bih svima preporučio odlazak na razmjenu i što zapravo možete naučiti o sebi. Najvredniji aspekt tog iskustva je što vas stavlja izvan vlastitog konteksta. Vanjski čimbenici – očekivanja obitelji, prijatelja, navike, uobičajene obaveze – koji stvaraju obrasce ponašanja i načine razmišljanja za koje nismo ni svjesni koliko su uhodani i koliko determiniraju ono što jesmo, kako djelujemo i koliko postižemo, u tom trenutku nestaju. Vaš život je, odjednom, tabula rasa, više niste u okvirima obrazaca svakodnevice koja se od rođenja oko vas stvara i nesvjesno vas ograničava (da, vrlo je to hippie). Nitko o vama ništa ne zna, nitko od vas ništa ne očekuje. To je prilično oslobađajuće. Imate priliku otkriti kakvi stvarno želite i možete biti, izgraditi svoju osobu u odnosu prema drugima i prema svom vlastitom životu, radu, aktivnostima i navikama na nov način. Dok možda često i prečesto, opet vjerojatno nesvjesno, djelujemo u životu kako bismo se dokazali drugima, odnosno unutar očekivanja drugih koji su oko nas čitav život, odjednom tih drugih više nema. Usudit ćete se biti najbolji što možete biti.

Takvo iskustvo je nešto prekrasno, ali je također i nevjerojatna prilika. Prilika za osjetiti tu promjenu te ju ponijeti sobom doma, „natrag“ u „svoj život“ i na taj način naučiti živjeti – za sebe, biti onakvi kakvima želimo biti, a ne kakvi smo naučili da bismo trebali biti. Sve vrijeme je samo vaše, sve što radite, radite to zbog sebe. Pa učinite onda sad ono što biste stvarno htjeli jednom

Znam, i sam sebi malo kolutam očima, ali evo, ovime bih završio svoj Ted talk!