Norijada 2013. Dan kada sam dobila e-mail da sam primljena na francuski fakultet Sciences Po. To je, naravno, bio odličan razlog da dodatno opravdam slavlje, no već je idući dan euforija splasnula i pojavilo se ozbiljno pitanje „Što sada?“ S obzirom na to da tada nije bilo slične inicijative kao što je UHSI, to sam pitanje uputila svojoj majci koja je imala jednako malo informacija kao i ja, pa je jednostavno odgovorila: „Ha ništa, sad se seliš u Francusku!“ I tako sam naučila prvu lekciju – prije nego što odseliš u stranu zemlju, nemoj samo slegnut ramenima, spakirati kofer i sjesti u avion s poznatim stavom „Kako ćemo? Lako ćemo!“ jer takav pogled na svijet ne djeluje baš svugdje.
Najbolji primjer moga ležernoga pristupa je bio smještaj. Naime, tek sam nakon nekog vremena shvatila da sam mogla proći jeftinije i da je traženje stanova po lokalnim agencijama samo jedna od opcija. Nađite ljude koji su već bili na vašem faksu i u sličnoj situaciji – možda netko traži cimera, možda netko baš odlazi pa vam može prepustiti svoj stan da ne plaćate troškove agencije ili pitajte ljude iz studentskih domova kakvo je njihovo iskustvo.
Neki studentski domovi mogu biti fantastični, dok su u nekim domovima cimeri žohari kao što je to bio slučaj kada sam bila na razmjeni u Moskvi zbog čega sam pobjegla iz doma glavom bez obzira već prvu večer. Na kraju ćete možda doći i do neke informacije koju niste ni tražili, na primjer, Francuska država ljudima bez prihoda – kao što ste vi – pokriva nekih 15% – 25% mjesečne stanarine. I da bi se takva pomoć dobila treba se samo na vrijeme prijaviti. Druga je lekcija uslijedila za vrijeme prvih predavanja i nakon prvih ispita. Za nekog tko je prolazio s pet, dobiti ocjenu koja je jednaka našoj dvojci bio je pravi šok. Ubrzo sam shvatila da Sciences Po ne vrednuje recitiranje suhoparnih činjenica i da ono što zapravo vrijedi je sagledavanje zadanih nam tema iz svih mogućih kutova, kontekstualiziranje i razvijanje kritičkog stava. Zbog takvog se načina rada nije promijenio samo moj pristup učenju, nego i poslu i međuljudskim odnosima što sam posebice shvatila za vrijeme boravka u Moskvi gdje je pristup radu bio vrlo sličan onome u Hrvatskoj.
Osim što sam se naučila snalaziti u novim sredinama i propitkivati različita mišljenja i informacije, vrijednost studija u inozemstvu mjerim stečenim prijateljima. Prijateljima sa svih strana svijeta zahvaljujući kojima skoro nigdje nisam potpuni stranac, već imam nekoga da me uvede u društveni život novog grada. Tako sam se prije odlaska na praksu u London javila kolegici s faksa, za koju sam znala da već ondje radi, te me je ona uvela u svoje francusko društvo. Na taj sam način shvatila da je najveće bogatstvo studija vani pripadnost dvjema dijasporama – onoj hrvatskoj, ali i onoj u čijoj sam zemlji ipak provela pet godina svoga života.
