Nalazim se na aerodromu Franjo Tuđman, let mi je za sat vremena, oblijeva me znoj od straha, a u glavi mi odzvanjanju pitanja roditelja: „Pa kud baš toliko daleko? Znaš da tamo ima malarije?” Ipak, ni skepsa najbližih ljudi nije me obeshrabrila da se nakon samo mjesec dana planiranja s dvije prijateljice uputim u Kambodžu. Mjesec dana nakon ishitrene odluke o ljetovanju 2019. godine u nekim dalekim krajevima, uz želju da pružim pomoć onima kojima je pomoć potrebna, izbor je pao na Kambodžu. Na prijedlog prijatelja krenula sam istraživati stranicu AIESEC-a. AIESEC je  međunarodna NGO organizacija koja mladima pruža mogućnost međukulturne prakse i globalnu razmjenu volontera, a koja u svojem moru ponuda nudi projekte i programe diljem svijeta (točnije u 114 zemalja). Scrollajući njihovom stranicom, naletjela sam na program pod nazivom Inequalities – Enlightenment. S obzirom na to da se program uklapao u moj koncept aktivnog odmora ili kako bi neki rekli volonturizma, odlučila sam se za šestotojedno podučavanje engleskog jezika u osnovnoj školi u Phnom Penhu. Iznos naknade za uključivanje u program bio je 800 kuna u koji je bio uključen smještaj i ručak. Nakon svega par mailova od prvih klikova na AIESEC-ovoj stranici, imala sam video intervju s  ljudima iz AIESEC Kambodža i et voila, mogu početi pakirati kofer. Ipak, putovanje u zemlju na dalekom istoku iziskivalo je netipične pripreme poput cijepljenja protiv Hepatitisa B. Liječnici su radi prisutnosti malarije i denge groznice savjetovali da se opskrbimo velikim količinama sprejeva s povišenom razinom DEET-a, insekticida koji usput, efikasno rastapa plastiku. Također, upozoreni na loše higijenske uvjete i moguća otrovanja hranom, napunile smo kofere energetskim pločicama za slučaj kriznih vremena i gladovanja.

Tajland

Početkom srpnja uputile smo se na Tajland uplašene, ali i nestrpljivo iščekujući novu i neistraženu zemlju. Svjesne uvjeta koji nas čekaju u Phnom Penhu, odnosno spavanja na podu i hrane upitnih higijenskih uvjeta, odlučile smo započeti ljetni pothvat u zadnjoj koliko toliko civilizaciji koju smo vidjele prije nego smo se predale životu samo  s osnovnim stvarima. Plan je bio provesti na Tajlandu četiri dana kako bi se napunile energijom za rad u Phnom Penhu. Odsjele smo u hotelu u centru Bangkoka, koji je bio iznimno povoljan kao i većina Bangkoških hotela. Posjetile smo hramove i striptiz barove, valjda kao što i priliči kontrastnom karakteru Bangkoka. Ono što me najviše veselilo u Bangkoku je otvorenost tamošnjeg naroda, a onda i svih turista potaknutih duhom koji vlada Bangkoškim ulicama. Bangkok je mjesto u kojem se susreću religija i seksualni turizam što istovremeno mami osmijeh na lica, ali kada se zagrebe ispod površine ostavlja gorak okus u ustima. Naime, rečeno nam je da je većina djevojaka koje plešu u Bangkoškim striptiz barovima na to financijski prisiljena jer dolaze iz siromašnijih provincija Tajlanda sjeverno od Bangkoka, a kako bi djevojke, a ponekad i muškarci prehranili svoje obitelji, odlučuju se na jeftine estetske operacije i ples oko šipke. Nakon nelagodnog osjećaja zbog takvih saznanja, ostala 3 dana nismo zalazile u entertainment četvrti te smo u plan puta (s osjećajem okaljanosti u sebi) uvrstile neke od najznačajnijih hramova Tajlanda poput hrama Wat Arun i Wat Phra Si Rattana Satsadaram koji nisu razočarali pretjeranom uporabom zlata i pozlaćivanja.

Sada, retrospektivno gledajući, ono što bih svakako preporučila pri posjeti Bangkoku je vožnja uokolo tuk-tukom koji je najjednostavniji oblik transporta. Osim što vjetar tu i tamo puhne, osjećaš se živo kada se nađeš usred glasnih ulica kao dio Bangkoškog prometa. Također, budući da temperature dosižu i oko 40 stupnjeva, veliku sreću i utjehu na ljepljivo vrućim asfaltnim ulicama Bangkoka, pružaju svježi kokosovi orasi s hladnim nektarom koje entuzijastični prodavači nude na svojim improviziranim pretrpanim štandovima.

Sve u svemu, četiri dana u Bangkoku svakako je premalo da bi se dobila kompletna slika. Na putu prema aerodromu ostaje osjećaj da si upoznao tek djelić Tajlandske kulture. Svakako, sigurna sam da ću se zauvijek sjećati velikih vrućina i sparina, štakora veličine mačaka koji trčkaraju avenijama i iguana koje lagodno i nesmetano hodaju po parkovima kao naši golubovi.

Kambodža

Da ne duljim o kratkom posjetu tzv. Gradu anđela, daljnji dio bloga posvećujem onome zbog čega sam i krenula pisati – Kambodži. Nakon kratkog leta od Bangkoškog aerodroma u trajanju od jednog sata, sletjele smo u glavnu zračnu luku u Phnom Penhu. Prije dolaska u bilo koje novo mjesto u glavi se stvaraju slike i očekivanja, no unatoč pregledanim videima i dokumentarcima prije puta u Kambodžu nemoguće je dočarati koliko su  moje početne pretpostavke bile krive. Očekivala sam veliko siromaštvo i zapušten grad, ali nisam očekivala da ćemo već pri samom izlasku iz zračne luke nakon par kilometara asfaltirane ceste doći do makadama koji vodi u zapušteno uže predgrađe glavnog grada, metropole, Phnom Penha. Mislim da sam tek shvatila gdje se nalazim u trenutku kada smo došle do smještaja i shvatile da ćemo u jednoj sobi od 20-ak kvadrata spavati na podu na tankoj ležaljci s još dvoje ljudi i jednim ventilatorom dok je vani ugodnih 40 stupnjeva.

Nakon što smo se smjestile i pokušavale osvijestiti gdje smo, odlučile smo istražiti grad dok još imamo vremena jer je sljedeći dan počinjala nastava koju smo morale držati. Prije samog polaska dobile smo uputstvo da je najbolje ne nositi torbu sa sobom, a niti velike količine novaca jer se u gradu često događaju nasilne pljačke naročito ako ste bijeli turisti. Kao svaki pravi Balkanac uspjele smo stupiti u kontakt s «našim» čovjekom koji u Phnom Penhu živi dugi niz godina kako bi nam ispričao svoju stranu priče, kako je završio na drugom kraju svijeta i što ga još uvijek drži u mjestu u kojem na ulicu izlaziš s posebnim oprezom i malo novaca u džepu. Nakon kratke priče s njim, saznale smo da je naš Balkanac stand up komičar s adresom u Phnom Penhu. Glavna je fora te večeri na njegovom stand up showu bila: «Onaj koji jednom dođe u Phnom Penh ni ne snađe se, a već 5 godina živi u njemu. Svi te pitaju koliko si tu i po što si došao, a ti više ne znaš odgovoriti».

Očito ima nešto više od prašnjavih makadamskih cesta.

Čini se da smo i mi s vremenom počele shvaćati posebnost tog grada, a naročito je nestvaran osjećaj bio prvi puta sjesti u tuk-tuk i prolaziti kroz kvartove Phnom Penha. Svakako iskustveno drugačiji dojam od vožnje u tuk-tuku u Bangkoku. Naime, promet u Phnom Penhu mami osmijeh na lice. Na cesti možeš vidjeti prizore poput četveročlane obitelji koja se vozi na jednom skuteru, aute pretrpane plodovima s polja i «disko tuk-tukove» iz kojih odzvanja glasna kmerska glazba i svijetle reflektori. Budući da je promet gust, prometne nesreće su česte, a nama je dan naputak da se u tom slučaju udaljimo od mjesta nesreće jer su Kmeri (kako se naziva narod Kambodže) karakterno eksplozivni te često svadljivi i nasilni u stresnim trenucima. Ipak, mi nismo doživjele takvu situaciju niti eksplozivne Kmere, naprotiv, dojam koji su na nas ostavili jest da su pristupačni, gostoljubivi i ne pretjerano temperamentni.

Prolazeći kroz grad lako je doći do zaključka da kao i u većini siromašnih zemalja, Kambodžu, a posebno Phnom Penh karakteriziraju velike razlike između bogatih i siromašnih. Pored palača ukrašenih zlatom stoje male barake u kojima zanatlije prodaju svoje usluge koje su kod nas izumrle ili pak prodaju nešto oprečno tome poput kineskih mobitela i drugih gadgeta, kako se tko snađe. Veliko siromaštvo proizlazi iz tužne Kmerske povijesti, a najviše kao posljedica perioda 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća kada je Kambodža bila poprište građanskog rata u kojem su nevjerojatan teror vršili komunistički Crveni Kmeri. Pred sobom su ubijali sve učene i obrazovane urbane ljude jer su budućnost naroda vidjeli u seoskom stanovništvu. Promatrajući ljude i ulice Phnom Penha, a naročito nakon obilaska muzeja genocida i čitanja knjige „Who killed my father“ – o odrastanju djevojčice u ratom pogođenoj Kambodži, čini se kao da su posljedice rata još uvijek vidljive. Osobu koja je odjednom izložena cjelokupnoj Kambodžanskoj povijesti to iskustvo baca u nevjerojatnu melankoliju i žaljenje. Ipak, izgleda da kao što već i priliči klišeju zemalja trećeg svijeta, Kmeri unatoč tome što imaju malo, ne skidaju osmijehe s lica i sreću vide u malim stvarima, a čini se kao da je u većim ni ne traže.

Osim istraživanja Phnom Penha, morale smo se posvetiti i onome zbog čega smo zapravo došle u tu daleku zemlju i primiti se posla u osnovnoj školi. Ali, katastrofa na pomolu! Dan kada je trebala započeti nastava u rano jutro zaprimile smo obavijest da se cijela škola otrovala hranom te smo prebačene u drugu školu koja nam je sljedećih šest tjedana postala i novi dom. Svoje krevete (ležaljke) preselile smo u još manju sobu na pod neke bivše učionice, a posebno je veselje izazivala wc školjka iznad koje bi se „tuširale“ polijevajući se kantom vode. Ručale smo na štandu na prašnjavoj cesti po kojoj bi vrlo često pretrčavali štakori, nekada i grupno i to uvijek vidno i dobro uhranjeni. U takvom ambijentu za ručak je najčešće bila posluživana riža s dodacima poput malog pileta koje je tek izašlo iz faze embrija, ali cijelu stvar bi spašavao soja sos. Najneobičnija stvar bila je što neovisno o tome je li hrana krute ili tekuće konzistencije, ona je dolazila u običnim plastičnim vrećicama koje su glumile ambalažu za hranu. Napokon, jednom kada smo se ohrabrile pojesti ono što nas u Hrvatskoj nitko ne bi uspio natjerati, možemo reći da su nam se djelom svidjeli ti okusi. Posebne pohvale idu mangu posipanom s čilijem, soli i šećerom koji bi na posebne dane s drveta manga u dvorištu škole ubrale zaposlenice škole i poslužile kao desert.

Kada smo počele raditi, rasporedili su nas u razrede različitih dobnih skupina te nas prvi dan zatekli sa zahtjevom da sami moramo osmisliti svoj plan nastave. Taj je zahtjev s vremenom postao očigledan budući da su i Kmerske učiteljice engleskog vodile vlastitu bitku s izgovaranjem osnovnih engleskih riječi. Radni dan nam je trajao od 7 do 16 sati, uz povremena buđenja u 6 radi prisustvovanja na dječjoj budnici. Naime, u Kambodži se djeca s velikim pijetetom odnose prema učiteljima što se manifestira i u jutarnjim dječjim budnicama posvećenim državi i profesorima koje su se svako jutro odvijale ispred škole. Navečer, nakon učiteljskog improviziranja, uputile bismo se u grad, obično u restorane čije kuhinje su bile na tragu higijenskih uvjeta, gdje bismo za oko 5 dolara donekle nadoknadile kalorijski deficit, a za dodatnih samo 2-3 dolara koktelom zaokružile večeru. Noćni život, opreza radi, nismo previše istraživale, no nismo mogle odoliti onome u čemu Kambodža unatoč generalnoj zaostalosti, ne kaska (barem ne za svojim istočnim susjedima). Naime, u Kamboži su kao i u ostatku istočne Azije veoma popularni karaoke boxovi. Karaoke boxovi su manje sobe koje je moguće iznajmiti za par dolara i sramotiti se samo u svojoj privatnosti ili među manjom grupom prijatelja pjevajući zapadnjačke ili autohtone azijske pjesme. Zbog te opuštene atmosfere koja vlada u karaoke boxovima ponekad ni konobari neće imati hrabrosti ući u box kako bi vam ponudili piće, pogotovo ako se u nekom trenutku popnete na kauč agresivno držeći mikorfon u ruci.  

Budući da smo s vremenom već dovoljno dobro poznavale grad, a i nešto kmerskog jezika, odlučile smo proširiti svoje vidike i otputovati za produženi vikend na sjever Kambodže do najveće religijske građevine na svijetu, Angkor Wata. Nakon muka s organizacijom i pokušaja ostvarivanja komunikacije s vozačem autobusa, uspjele smo nakon šest sati duge vožnje stići na sjever Kambodže u «Grad hrama» – Siem Reap. Siem Reap je drugi najveći grad kraljevine Kambodže koji se nalazi u neposrednoj blizini hramova. Cijeli kompleks hramova čine neke od najimpozantnijih građevina koje sam imala prilike vidjeti i još se uvijek ne mogu načuditi njihovoj posebnosti. Naime, Angkor Wat nije jedinstveni hram, već dio golemog kompleksa građevina hramova i palača izgrađenih između 800. do 1200. godine na površini od gotovo 160 hektara, koji je originalno bio posvećen hinduističkom bogu Višni, a nakon 12. stoljeća postao je budistički hram. Angkor Wat je danas najznačajniji nacionalni simbol i predstavlja Kmersku kulturu i Kmerski narod, a njegov značaj vidljiv je i u prikazu na nacionalnoj zastavi Kambodže.

Sjever Kambodže osim nevjerojatnih religijskih kompleksa nudi i druge zanimacije, posebice za turiste. Najme sjever glasi kao kraj u kojem se spravljaju najbolji žablji kraci, kukci, gušteri i zmije. Jednom kad se ohrabriš prožvakati bilo što od navedenog, često poželiš naručiti još. Kukci i ostali egzotični gastronomski podvizi nalaze se na nekoliko štandova unutar gradova koje očito kupuju i jedu samo turisti. Kmeri su iste jeli samo u nuždi u vrijeme kada se u ratom pogođenoj Kambodži u razorenim gradovima koji su plivali u blatu nije moglo pronaći ništa za jesti osim škorpiona, skakavaca i tarantula. Vjerujem da danas Kmerima više nije stalo do takve egzotike, ali ju svakako vole unovčiti. Ipak, danas ne zaziru od za nas zapadnjake još bizarnijih obroka poput srkanja pilećeg embrija iz ljuske jajeta koji ću možda imati hrabrosti kušati u nekom drugom posjetu.

Zaključak 

Moj posjet Kambodži unatoč nekonformističkim uvjetima, proletio je, a rado bih da je trajao i duplo dulje. Svakome tko je željan, prvenstveno, izlaska iz komfor zone pa možda čak i asketskog života, Kambodža je zemlja koja u ovakvom volonterskom angažmanu to može pružiti. Nekada je to i ispitivanje vlastitih granica, (koliko vrućine ili pretrčavanja štakora po ulici možeš podnijeti), ali svakako je u konačnici odlična prilika za osobni rast i stvaranje novih poznanstava. Na kraju, kući ćete otići praznog želuca, ali puni dojmova i neusporedivo bogatiji za nova životna iskustva.